Slavoljupka Pavlović o nagrađenom eseju o transseksualnosti

pavlovic-slavoljupkaSlavoljupka Pavlović rođena je u Sarajevu 1977. godine, diplomirala na Pravnom fakultetu u Beogradu 2001. i aktivistkinja je mreže 'Žene protiv nasilja' u Autonomnom ženskom centru te udruzi Gayten u Srbiji. U središte regionalne pozornosti, posebno u LGBT krugovima, dospjela je prije nešto više od mjesec dana kada je njen esej „Transseksualni – neravnopravni, nejednaki, zaboravljeni“ nagrađen na natječaju „Zaštita ravnopravnosti i promoviranje jednakosti građana“ raspisanom od strane srbijanskog Ministarstva rada i socijalne politike u suradnji s programom UN-a za razvoj.

Prvi je to put u povijesti istočnih nam susjeda da je rad na temu prava i egzistencije trans osoba objavljen i nagrađen od strane jednog ministarstva; a esej, kojeg možete pročitati na linku ovdje ukoliko ste do sada propustili, tematizira niz problema s kojima se transseksualne osobe susreću u svakodnevnom životu – počevši od pravnih i financijskih problema pa do diskriminacije i procesa promijene spola. Radi se o jednom od temeljitijih eseja na temu objavljenom u regiji, a autorica je kao referencu koristila i izvore naše novinarke Barbare Matejčić koja se temom bavila u sklopu svog novinarskog istraživanja „Transseksualnost: Ljudi s trajnom napomenom“.

Ova 33-godišnja pravnica već je četiri godine aktivna u beogradskom NGO-u 'Gayten LGBT', tamošnjem centru za promociju prava seksualnih i rodnih manjina u kojemu postoji grupa za podršku i pomoć transrodnim i transseksualnim osobama. Osobnim razgovorima s članovima i članicama grupe, uglavnom u procesu tranzicije, došla je do spoznaja o teškoj egzistenciji trans osoba u Srbiji koje se suočavaju sa diskriminacijom na poslu, u institucijama, zdravstvu te nedostatkom podrške – kako među obitelji i prijateljima, tako i na ulici i unutar same LGBT zajednice. „Niti jedno državno tijelo ne bavi se problemima tih ljudi na sistemski način niti se nalaze u bilo kojoj državnoj strategiji koja za cilj ima unapređivanje ljudskih prava i položaja manjinskih i osjetljivih grupa. Transseksualne osobe gotovo su potpuno nevidljive a da pri tome nikoga ni ne zanima što se s njima događa“, iskreno nam je priznala Pavlović koja je iz godina iskustva rada sakupila niz osobnih priča koje su joj probudile potrebu za ukazivanjem teškog položaja trans populacije; a da ih pri tome čuje netko tko posjeduje društvenu moć i po mogućnosti pokrene promjene koje će poboljšati kvalitetu života te im pomoći im da brže i lakše ostvare svoja prava.

Mantra za uspjeh eseja

„Kada je Ministarstvo rada i socijalne politike RS u suradnji sa UNDP-om objavilo konkurs za eseje na temu, i kada sam vidjela njegove ciljeve, pomislila sam kako je to idealan prostor da ukažem na položaj i egzistenciju transseksualnih osoba. Esej je već bio napisan u glavi i s lakoćom je prebačen na papir. Predviđeno je da svi eseji s preko 20 bodova budu objavljeni u zborniku a prvih pet nagrađeno“, prisjeća se Pavlović koja je strašno željela da njezin esej bude barem objavljen u zborniku kako bi se uočio u institucijama. O nagradi nije razmišljala. Kaže, djelovala je nerealno, ali je kao mantru ponavljala u razgovorima „Samo da dobijem više od 20 bodova...“

Interes za volontiranjem u nevladinim organizacijama kod Pavlović se javio prije pet godina kada je počela jednom tjedno dežurati na pravnom SOS telefonu Autonomnog ženskog centra. Krajem te 2006. godine u Gaytenu je s radom krenuo i SOS telefon podrške LGBT osobama te grupa podrške trans osobama. U čitavoj priči je, simpatično ističe, završila gotovo pa slučajno. Gayten je trebao senzibilnu pravnicu koja bi telefonski pružala pravne savijete ali isto činila i za članove trans grupe. Upravo pravnu nereguliranost prava transseksualnih osoba Pavlović oštro kritizira kao problem Srbije, čijih je institucija transfobiji svjedočila u nekoliko navrata.

Aktivistička podloga kroz prikaz svakodnevnih ljudskih priča

„Gayten je kod raznih donatora pokušao pribaviti novac za projekt kojim bi se lobiralo donošenje zakona koji bi regulirao slučajeve transfobije ali i da se angažiraju stručni odvjetnici za rješavanje takvih slučajeva. Upitala sam dvoje upućenih iz donatorskih organizacija postoji li volja podržati takav projekt na što su mi odgovorili da se radi o izuzetno malenoj društvenoj grupi koju se ne isplati financirati. Dok s jedne strane država ne brine o trans osobama a s druge diskriminiraju potencijalni donatori – jednostavno vam se smuči kad opet i iznova slušate institucije koje se zaklinju u dostojanstvo, prava i jednakost svih ljudskih bića.“

Pavlović u svom radu s LGBT populacijom svjedoči teškoj situaciji u kojoj se seksualne i rodne manjine nalaze u Srbiji. Ističe koliko je teško pružati pravne savjete potpuno obespravljenim i nevidljivim ljudima, van sistema, o čijoj pravnoj pomoći na fakultetima nitko ne podučava – uz gomilu pitanja i nikakvih odgovora. Radeći s njima sakupila je niz priča, znanja i iskustava za koja vjeruje da će sada pomoći u zajedničkoj borbi za postizanje jednakih prava i zakona koji će regulirati prava transseksualnih osoba.

Esej, kojeg karakterizira pomalo aktivistički diskurs, se osvrće na niz pravnih i institucionalnih problema s kojima se transseksualne osobe susreću. Pavlović naglašava kako je jedan od ciljeva zasigurno bio ukazivanje na neadekvatno i neprimjereno ponašanje zaposlenih u državnim institucijama prema tim ljudima, ali navodi i pozitivne primjere. Kako iznosi u tekstu, ono što je tragično je činjenica da ne postoji sistem – sve ovisi o senzibilitetu osoba koje rješavaju određeni predmet i kakav sustav vrijednosti ta osoba u sebi ima – što bi u uređenoj, pravnoj državi trebalo biti neprihvatljivo. Ipak, činjenica da je esej o egzistenciji transseksualnih osoba jedan od pet nagrađenih svakako je dobar znak. „Nadam se kako će imati i praktičnu vrijednost te da će ga ljudi u nadležnim ministarstvima i nezavisnim državnim organima, čiji je posao zaštita i unapređenje ljudskih prava, pročitati i pokrenuti neke inicijative za rješavanje bar nekih problema sa kojima se trans osobe suočavaju.“

Iskustva 'drugačijih' neophodna za osobni razvoj pojedinca

Slavoljupka Pavlović naglašava kako je potrebno više medijskog prostora za teme transseksualnosti i transrodnosti; ali odgovornog i korektnog a ne žuto-štampačkog prožetog mržnjom i predrasudama. Uz to, potrebna je edukacija zaposlenih u institucijama o pravima i potrebama trans populacije kao i edukacija trans osoba o njihovim osobnim pravima; koje su često stigmatizirane i omalovažavane u državnim službama i na radnim mjestima nesvjesne da se radi o lokacijama na kojima nitko nema pravo tako se ponašati prema njima.

Iz riječi koje nam je uputila očito je vidljiv njezin izrazit senzibilitet prema seksualnim i rodnim manjinama a i sama priznaje kako je prošla kroz složena unutrašnja i emotivna stanja, baš kao i njeni sugovornici, dok je radila na nagrađenom eseju. Kako kaže, „suradnja i druženje sa ljudima koji imaju životna iskustva koja mi nemamo od neprocjenjivog su značaja za razvoj i obogaćivanje naše ličnosti. Kada razmišljam o vremenu i suradnji s grupom, mislim da sam dobila mnogo više nego što sam dala. I na ličnom i na profesionalnom planu.“

Tekst preuzet sa  Queer.hr